„Tafra“, „šućur“, „zakofrtio“, „arsuz“, „hajem te“, „hujanje“… Ove reči možda nećete naći u udžbenicima, ali ćete ih u Novom Pazaru čuti svakodnevno. One nisu samo izrazi, već tragovi jednog identiteta, ritma života i duha čaršije.
Govorni izraz u Novom Pazaru više je od dijalekta, to je živa priča o zajednici, o običajima, emocijama, i kulturi.
Književnik Amar Ličina kaže da su mu prve tri reči koje ga asociraju na Novi Pazar: „čaršija, merhamet i adet(i)“. Prema njegovim rečima, govornici iz ovog kraja mogu, ali i ne moraju odmah da odaju poreklo.
„Neko zaista u govoru odaje dijalekat, dok ima i onih kod kojih se to ne može jasno prepoznati. Izuzetno je prijatno slušati u istom trenutku govornike ostalih dijalekata u našem društvu. Najvažnije je da priča našim jezikom, a ako se kod njega može prepoznati dijalekat, tim bolje” ,ističe Ličina.
Dodaje da govor u Pazaru ima i identitetsku funkciju.
„Svakako da jezik bilo gde ima i tu ulogu. Fokusirao bih se na kulturološku markiranost leksema sa našeg govornog područja, gde orijentalizmi i u manjoj meri germanizmi jesu ključne pozajmljenice koje u mešovitoj sredini kakva je Novi Pazar opisuju identitet i kulturu njegovih govornika”, dodaje Ličina.
Ličina smatra da je u ovom govoru prisutno mnogo emocije, humora i duha.
„Svaki jezik je odraz društvene stvarnosti njegovih govornika. U Pazaru najviše različitih i prilježno određenih izraza imamo za različite emocije i stanja njima izazvana, ali i karaktere ljudi, navodi i dodaje: – Hajem (te), goročan, arsuz, zakofrtio, sve su to reči koje oslikavaju temperament.”
Navodi i da je na jednom projektu imao priliku da uvidi koliko su lokalni izrazi nerazumljivi onima koji nisu iz ovog kraja.
„Prošle godine, dok smo radili na nekom projektu sa koleginicama i kolegama iz različitih gradova u Srbiji, skupljali smo reči koje su specifične za našu sredinu. Mnoge naše izraze bilo je lako objasniti i razumeti, ali jedan nije nikako, izgleda da je njega moguće razumeti samo ako si iz Pazara, a to je tafra. Naravno, nema kod nas samo tafre, ima hajanja, huje, šućura, hamala… sve je to za insana”, ističe.
Zabrinut je, ipak, što mlađe generacije sve manje koriste ove izraze.
„Mladi ljudi, ne samo kod nas, sve manje imaju dijalekta u svom govoru. Nije baš tačno da nikako nemaju od koga da nauče našu leksiku. No, to jeste velik problem, ali je i samo deo još većeg problema jezika generalno, a to je preuzimanje našeg jezika od strane engleskog jezika. Toliko rogobatno zvuči da zaista to možemo nazvati skrnavljenjem jezika”, kaže Amar.
Zato apeluje da se govor ovog kraja beleži, proučava i sačuva dok još ima autentičnih govornika.
„Nema dvojbe po tom pitanju! Mora se negovati i čuvati koliko je to moguće u današnjim uslovima, ali se najpre treba beležiti i proučavati. Nisam sklon patetici kada se priča o dijalektu, ali jednostavno se mora podići nivo svesti o dijalektu i njegovoj vrednosti. Najbolji izvori za proučavanje dijalekta su stariji govornici, što jasno ukazuje da moramo „požuriti“ sa istraživanjima dok dijalekat u potpunosti ne postane deo istorije jezika”, zaključuje Ličina.
U vremenu u kojem svi govore slično, dijalekat postaje tiha pobuna, dokaz da svaka sredina ima svoju boju, svoju ritmiku i svoje reči za ljubav, tugu, šalu i ponos.
Pazarski govor nije samo osobenost, on je način da se svet vidi drugačije. I dok god bude onih koji umeju da „zakofrte“, „haje“, „šućure” Novi Pazar će imati svoj prepoznatljivi glas.