Dvadesetopetogodišnji mladić koji je dva puta pokušao da sebi oduzme život, ali je kako kaže dobio poruku koja ga je vratila iz najdublje tame. Poruku koja ga je podsetila da svako ima svoju svrhu, čak i onda kada veruje da je potpuno sam.

Život ume da bude surov, naročito kada detinjstvo umesto sigurnosti donese bol i osećaj napuštenosti. Takvi trenuci ostavljaju ožiljke koji prate čoveka kroz godine, oblikuju njegove misli, odluke i ono što postaje.
Sagovornik čiji identitet ostaje skriven, otvorio je dušu i ispričao najteže delove svog odrastanja, delove koje je godinama skrivao čak i od sebe.
„Onog trenutka kad je otac hteo da me ostavi u hraniteljsku porodicu, a majka me uzela, taj osećaj da sam napušten nikad me nije napustio“, kaže on.
Odrastanje sa takvim teretom vodilo ga je do najtežih odluka. Prvi put kada je pokušao da digne ruku na sebe, bio je tinejdžer.
„Pokušao sam da se bacim pod auto. Ni to nisam uspe, a osećaj napuštenosti samo je postao jači.“
Dodaje da tada nije tražio kraj života, već kraj bola.
„Želeo sam samo da nestanem, da niko ne zna za mene”, dodaje.
Na kratko je nadu pronašao u medicinskoj školi. Pomaganje drugima učinilo mu se kao način da zaleči sebe. Ali kako kaže, rana iz detinjstva bila je dublja nego što je verovao.
Drugu tešku odluku doneo je godinama kasnije. Dani su, kaže, bili mračni, a misli još mračnije.
„To nije bio čin očajnika. To je bio vapaj duše koja više ne vidi svetlo. Bio sam na samom dnu”, kaže mladić.
Duboko veruje da je koren svega bio u onome što je nosio još od detinjstva.
„Osećaj da me otac nije želeo pratio me je celog života. To je oblikovalo sve i moje misli, i moje odluke”, ističe.
A onda, kada se činilo da je sve izgubljeno, desio se trenutak koji i danas teško objašnjava.
„Sanjao sam jedan san, koji nikada nikome nisam ispričao. Kao da je došla poruka od anđela čuvara. Da imam svrhu. Da vredim. Da nije vreme da odem”, taj san, kaže, bio je njegova prekretnica.
Vera mu je u tim danima postala oslonac. Naučio je da se uhvati za ono malo svetla koje se javi u najmračnijem trenutku.
„Koliko god da je teško, čovek mora da veruje da postoji razlog. Meni je ta poruka spasila život.“
Danas, posle dva pokušaja da sebi nepravedno oduzme život, sagovornik kaže da više ne traži savršenstvo, već smisao. A smisao je našao u jednostavnoj poruci koju danas prenosi drugima.
„Ako nekome jednom ne pomogneš, kao što nisu meni, ponovo će pokušati. Zato svima govorim život ima smisla, ma koliko god da je teško.“
Njegova priča podseća da se iz tame može izaći. Da najdublji pad ponekad postane trenutak spoznaje. Da svaki čovek ima razlog da nastavi, čak i kad ga još uvek ne vidi.
Jer ponekad je, kaže, potrebno dotaknuti dno da bismo shvatili koliko smo snažni kad ponovo ustanemo.
