Crveni konac, slomljeno ogledalo i zviždanje simboli su verovanja koja su deo naše svakodnevice već generacijama. Neka od njih prenose se iz navike, neka iz straha, a neka iz poštovanja prema onome što ne razumemo do kraja.
Od antičkih mitova do balkanskih običaja i dalje verujemo da svako verovanje nosi svoju priču.
Verovanje da slomljeno ogledalo donosi sedam godina nesreće potiče još iz Antičkog Rima, gde se smatralo da se u ogledalu ne odražava samo telo, već i duša. Rimljani su verovali da je za „zaceljenje“ duše potrebno baš sedam godina i tako je ovaj mit preživeo vekove, sve do današnjih dana.
U nekim kulturama crveni konac se nosi na desnoj ruci, u drugima na levoj u zavisnosti od običaja.
Ipak, zajedničko im je jedno: verovanje da štiti od uroka i negativne energije, pa se ovaj simbol odavno ukorenio i u našem narodu.
A zviždanje?
Naši su preci verovali da taj, naizgled bezazleni zvuk, priziva nevidljive sile i donosi nesreću u kuću. Zato se u mnogim krajevima i danas smatra neprimerenim zviždati, naročito noću.
Od antičkih vremena do balkanskih običaja verovanja su opstala, menjala se i prilagođavala, ali i dalje čuvaju svoju tajanstvenost.
Jer, ma koliko da verujemo ili ne svako verovanje nosi svoju priču.