Bez prihvatanja u porodici i školi, deca s teškoćama ostaju bez podrška okoline, koja je ključna za njihov razvoj i razvijanje, ističe defektolog, stručnjak za inkluziju Nevena Banduka.
Stručnjaci upozoravaju da porodica i škola imaju ključnu ulogu u oblikovanju samopouzdanja i osećaja pripadnosti kod dece s posebnim potrebama. Prva pruža osnovu ljubavi i sigurnosti, a druga priliku za socijalizaciju, učenje i razvijanje veština. Bez ove dvostruke podrške, deca se teže uključuju u društvo i ostaju na marginama zajednice.
„Kada se dete oseća voljeno i podržano, ono gradi pozitivnu sliku o sebi i lakše razvija svoje potencijale“, objašnjava Banduka, stručnjakinja za inkluzivno obrazovanje.
Porodica je prvi oslonac deteta, dok škola postaje drugo najvažnije okruženje u kojem ono uči kako da doživljava sebe i svet oko sebe.
Podrška i prihvatanje, prema njenim rečima, jačaju samopouzdanje i smanjuju osećaj izolovanosti kod dece s posebnim potrebama.
„Kada dete zna da ga okolina razume i ne odbacuje, ono postaje motivisanije za napredak i otvorenije za komunikaciju“, dodaje Banduka.
Takav pristup podstiče decu da istražuju, uče i razvijaju svoje veštine, ali i da hrabrije prevazilaze prepreke.
Međutim, društvo im često ne olakšava put. Predrasude, nerazumevanje i nedostatak prilagođenih programa u školama i vrtićima i dalje su najveće prepreke.
Tu su i arhitektonske barijere poput neprilagođenih toaleta, stepenica ili prevoza, kao i nedovoljna stručna podrška defektologa, logopeda ili asistenata. Sve to vodi socijalnoj izolaciji, koja je često posledica neznanja ili straha drugih ljudi.
Inkluzija u školu i igru, naglašava Banduka, može da promeni ovu sliku.
„Učešće u igri i školskim aktivnostima pomaže detetu da razvija prijateljstva, osećaj pripadnosti i socijalne veštine“, objašnjava ona.
Učeći i družeći se sa vršnjacima, deca razvijaju empatiju, komunikaciju i samostalnost. Istovremeno, druga deca kroz ovakve situacije uče toleranciju, poštovanje i razumevanje različitosti.
Porodice, takođe, mogu mnogo da učine. Prema savetima stručnjaka, najvažnije je pružiti bezuslovnu ljubav i razumevanje, podsticati dete da istražuje i razvija svoje sposobnosti, uključivati ga u svakodnevne aktivnosti i u saradnji sa stručnjacima postavljati realne ciljeve za napredak.
„Roditelji su glas deteta u društvu oni treba da se bore protiv predrasuda i pomognu detetu da zauzme svoje mesto“, naglašava Banduka.
Deca iz okruženja mogu da nauče da razumeju i prihvate različitosti svojih vršnjaka kroz razgovore i objašnjenja prilagođena uzrastu, ali i kroz zajedničke igre i aktivnosti.
„Najviše uče posmatranjem primera odraslih kako se mi ponašamo, tako se ponašaju i oni“, dodaje ona. Knjige, filmovi i priče koje promovišu inkluziju i različitosti mogu biti moćno sredstvo u ovom procesu.
„Svako dete, bez obzira na svoje sposobnosti i teškoće, ima pravo na ljubav, poštovanje i priliku da uči i raste zajedno sa drugima“, zaključuje Nevena Banduka.
Različitosti nas, kako kaže, ne razdvajaju one nas obogaćuju i čine društvo humanijim i snažnijim.