Letnji odmor bi trebalo da bude vreme opuštanja, ali sve češće se dešava suprotno, ljudi se i nakon povratka s mora osećaju iscrpljeno, ponekad i umornije nego pre odlaska. U našem okruženju sve češće srećemo one koji, iako fizički odsutni s posla, mentalno nikada nisu napustili radno mesto. Zašto nam je sve teže da se zaista isključimo?
Psiholozi upozoravaju da je u pitanju „lažni odmor“, telo je možda na plaži, ali um ostaje u kancelariji, među rokovima, mejlovima i svakodnevnim brigama.
„Na moru sam sa porodicom, ali mi telefon stalno zvoni. Teško mi je da odbijem mušterije, a i brinem šta me čeka kad se vratim, da li ću imati posla, jer sam neko ko se bavi privatnim biznisom“, kaže sagovornik, zanatlija iz Novog Pazara.
Mnogi zaposleni ni tokom godišnjeg odmora ne uspevaju da se odvoje od posla, proveravaju poruke, javljaju se na pozive, dogovaraju buduće saradnje. Međutim, „psihološki reset“, kako kažu stručnjaci, ne dešava se sam od sebe. Potrebno je svesno se isključiti.
Problem je u tome što većina ljudi i na odmoru nastavlja da nosi sve svoje unutrašnje napetosti. Iako fizički napuste posao, mentalno ostaju zaglavljeni u obavezama, planiranju i osećaju da nešto važno propuštaju.
„Zato što često ponesemo sav svoj unutrašnji stres sa sobom. Telo je možda na plaži, ali um je i dalje u režimu obaveza. Brige, perfekcionizam i osećaj krivice što ‘gubimo vreme’ onemogućavaju regeneraciju. Da bismo se odmorili, potrebno je da odmorimo i misli ne samo mišiće“, ističe psihološkinja Kristina Milić.
Dodatni izvor frustracije postaje i sam pokušaj da se sve isplanira „idealno“. Porodice neretko ulažu mnogo truda da odmor bude savršen, pa sam proces pripreme i boravka ume da bude iscrpljujući. Umesto spontanosti i uživanja u trenutku, odmor postaje još jedna obaveza koju treba uspešno obaviti.
„Mnogi ljudi pokušavaju da odmor ‘organizuju savršeno’. U tom pokušaju da sve bude idealno, na primer lokacija, plan, raspored, budžet, gube se spontanost i prisutnost u trenutku. Odmor tada postaje još jedna obaveza koja mora da ‘uspe’, umesto prilike za predah“, objašnjava Milić.
Ni tišina više nije laka, za mnoge ljude upravo mir i odsustvo stimulacija izazivaju nelagodu. Navikli smo da stalno budemo dostupni, informisani i angažovani, a ideja da budemo „isključeni“ često nailazi na otpor.
„Savremeni čovek je stalno dostupan, kako digitalno, tako i mentalno. Teško nam pada tišina jer nas suočava s onim što osećamo kada prestanemo da jurimo. Isključivanje zahteva vežbu da naučimo kako da budemo tu i sada, bez potrebe da stalno budemo produktivni, dostupni ili informisani“, dodaje psihološkinja.
Poseban pritisak osećaju ljudi koji rade u privatnom sektoru, samozaposleni i oni bez sigurnih ugovora, jer im i samo odsustvo s posla deluje kao rizik. Osim toga, i organizacija putovanja, troškovi i velika očekivanja često imaju kontraefekat, sve to doprinosi osećaju umora i iscrpljenosti.
„Mi odemo na more, ali to je više čista organizacija. Ustajanje rano, spremanje dece, briga o budžetu… Umorim se više nego kad sam kući“, kaže majka troje dece iz Novog Pazara.
Za mnoge, letovanje je i dalje nedostižan luksuz. Prema podacima Eurostata, čak 45% građana Srbije ne može sebi da priušti sedmodnevni odmor van kuće.
„Već godinama nigde ne idem. Letovanje me košta više od cele plate. Radim za minimalac, živim s roditeljima i učestvujem u kućnom budžetu“, kaže dvadesetjednogodišnja studentkinja.
Oni koji ostaju kod kuće često ni tada ne uspevaju da se odmore, preuzimaju dodatne poslove, brinu o domaćinstvu, deci, ili rešavaju ono što su mesecima odlagali.
U svemu tome, pravo pitanje glasi: da li još umemo da se stvarno isključimo? Da li umemo da budemo nedostupni, makar na jedan dan?
Psihološkinja Kristina Milić savetuje da sebi dozvolimo makar malo mira. Da spustimo očekivanja, da se ne jurimo za „savršenim odmorom“, već da naučimo kako da zaista odmorimo i telo i glavu, makar uz knjigu, kafu u tišini, dan bez telefona ili samo sat vremena mira dok deca spavaju.
“Jer odmor nije luksuz. Odmor je potreba.”