Gotovo da nema dana bez teških vesti koje stižu sa ratišta, o tragedijama, krizama i nesigurnosti, a zahvaljujući društvenim mrežama, te informacije danas brzo i nefiltrirano dolaze do svih, i dece, i mladih, i starijih. Sve je više onih koji osećaju psihičke smetnje, od hroničnog stresa i anksioznosti do osećaja bespomoćnosti i otuđenosti.
U vremenu kada su informacije dostupnije nego ikada, sve češće se pitamo, da li su naši roditelji i preci živeli mirnije? Jesmo li mi generacija koja je izgubila mogućnost izbora i selekcije sadržaja koji do nas dolazi?
„Mentalna higijena danas podrazumeva postavljanje granica, i to prema informacijama koje nas preplavljuju, posebno kada slike ratnih stradanja svakodnevno dopiru do nas“, kaže za Portal A1 psihološkinja Lejla Zornić.
„Prirodno je da osetimo teskobu, bol, nemoć, anksioznost i emocionalni zamor. Psihološka zaštita počinje od dozvole sebi da se distanciramo kada je to potrebno”, dodaje Zornić.
Lejla Zornić naglašava da je moguće biti informisan i istovremeno brinuti o sebi. Ključ je u svesnoj selekciji: „Dovoljno je jednom dnevno da proverimo izvor informisanja. Konstantno skrolovanje i izlaganje slikama nasilja samo pojačava osećaj bespomoćnosti. Pitanja poput ‘Da li mi ova informacija koristi?’ ili ‘Da li me informiše ili me duboko uznemirava?’mogu nam pomoći da povratimo kontrolu nad sobom.“
Ugroženi su svi, ali najviše mladi. Kako kaže Zornić, njihovi emocionalni i kognitivni sistemi još uvek se razvijaju, pa uznemirujuće vesti mogu ostaviti duboke posledice na njihovo viđenje sveta, samopouzdanje i osećaj sigurnosti.
Zornić kaže da zdrava granica ne znači isključivanje iz stvarnosti, već doziranje.
„Empatija i briga za svet ne podrazumevaju da sebe iscrpljujemo do granice emocionalnog sloma. Biti brižan i human ne znači stalno biti dostupan za sve. Ravnoteža je moguća“, ističe ona i savetuje da se odredi vreme u danu za vesti, isključe notifikacije i biraju sadržaji koji konzumiramo.
U svetu koji neprestano nudi uznemirujuće informacije, birati mir postaje hrabrost. Možda je vreme da naučimo ono što su naši stari znali, kako da čujemo svet, ali da ne zaboravimo da čujemo i sebe.
Prema rečima psihološkinje Lejle Zornić, pravo na distanciranje i postavljanje granica nije ravnodušnost, već oblik brige o sebi.
„Možemo biti informisani, a da istovremeno čuvamo sopstvenu stabilnost. Biti brižan ne znači biti stalno izložen i dostupan“, poručuje ona.
Zakljućak je da nismo dužni da budemo dostupni svakoj vesti, niti da svakodnevno preživljavamo tuđe tragedije. Imamo pravo da biramo, kada ćemo se informisati, šta ćemo čitati i koliko ćemo se time baviti.