Tetka Hanifa, šta radiš? – Pričam sa Muratkom kako se nekad išlo u Mejtep.

Oduvijek se išlo u mejtep. To je bio protokol tradicije  odrastanja u svim mahalama bez razlike u kojem dijelu grada djetinstvo provodio. U vremenu poslije rata Hadžet je bio prostran, sa dosta livada, voćnjaka, malim kućama i avlijama, utabanim ulicama, hava je bila drugačija, ljudi su bili smireniji, kruške su imale drugačiji ukus, a pogled prema čaršiji bio je crnobijeli svijet. E, tu negdje, na sredini Hadžeta u staroj Nikšićoj džamiji vjerska pouka (mejtep) funkcioniše evo već cijeli jedan vijek. Sva djeca imala su obavezu da idu u mejtep, htio ili ne, morao si. Na istaknim ćilimima i prnjama, sjedela su djeca i slušala priče; o dženetu i džehenemu, sihra ćupriji koja je tanja od dlake, a oštrija od sablje, a preko koje će ljudi na onaj svijet prelaziti i u dženet ulazit;  meleku Džebrailu; poslaniku Muhamedu; prvom čovjeku Ademu i njegovoj ženi Havi, o njihova dva sina Kabilu i Habilu;  meleku koji će da puhne tri puta u rog i najavi sudnji dan; Ibrahimu koji je sagradio ćabu;  Nuhu koji je u svojoj lađi spasio svijet od potopa;  Sulejamnu koji je govorio sa životnjama, a koji je umro na svom štapu;  Musi koji je četrdeset godina lutao pustinjom; o sudnjem danu koji će doći u akšamsko vrijeme:  dubini džehenama u kojem će ljudi propadati sto godina dok dođu do kraja; o strašnoj vatri, ljepotama dženata i nagradama koje te čekaju na onaj svijet;  drvetu Tuba ispod kojeg su svi božiji poslanici; o Isa poslaniku božjem koji nije razapet već je uzdignut na nebo i koji će četrdeset nečeg pred sudnji dan sići na zemlju i slomiti krst; o strašnom Dežalu koji će obmanjivati narod; velikom ratu koji će se dogoditi pred sudnji dan;  smradu koji će zadesiti zemlju od ljudskih leševa; o narodu Je’džudža i Me’džudža;  melekima Munkiru i Nekiru ispitivačima u kaburu; o tome  da se u svakom zrnu tespiha nalazi po jedan melek; da je dženet ispod majčinih nogu; da se tri puta u toku dana moramo sjetit smrti.

O svemu  ovome učilo se u mejtep, pored dova, onih osnovnih koje naučiš za života, učila su djeca i arapsko pismo, dolazio je hodža tri puta nedeljeno, dolazio i odlazio. U mejtep je smijeh bio zabranjen, a kako ćeš djetetu zabranit da se smije, a znalo se, k’o se kod mula Hajdina nasmijao taj je po prstima dobijao prutom i golim koljenima klečao po kamenju. Hodža i učitelj uvijek su uživali poštovanje, pa i u najgore crveno vrijeme, kada je kažu bilo zabranjemo ići u džamiju. Naišao vjetar i odnio staru džamiju, mejtep, odnio i mula Hajdina i mula Haruna, i krivo minare, došle neko novo vrijeme, dovuklo i nove hodže i drugačiju priču.