Kakve su ti misli, takav ti je um, a ne život

Kakve su ti misli, takav ti je um, a ne život

Da li ste se nekada našli u situaciji da ste bili uznemireni povodom toga šta vam sve prolazi kroz glavu? Kakve vam to sulude ideje padaju na pamet? Sve neke ružne stvari da bi se nešto strašno moglo desiti, vama ili nekom vašem? Da biste mogli učiniti nešto nažao sebi ili drugome?Da biste mogli izgubiti kontrolu i poludeti? Možda imali ružne misli kojih ste se uporno pokušavali osloboditi, a koje su vas zapravo sve više opsedale? Kakve bizarne pomisli vam vaš mozak svakodnevno servira? I kada vratite film unazad, kada ste prvi put postali svesni da sami sebi niste najbolji prijatelj i da vaš mozak priča ružne priče? Da vam govori da ste i vi ružni, glupi, debeli, da nećete uspeti, da ste slabi i jadni, da ste gubitnik i da ništa nije dovoljno dobro?

Da li ste možda nekad primetili kako ste odjednom neraspoloženi, a da niste sigurni šta bi tome mogao biti razlog? Da li ste sami sebe nekada uhvatili da analizirate, procenjujete, osuđujete sebe, život i druge ljude i da se strašno se vezujete za sve te procese? Ne znam da li je vama vaš um ikada rekao takve stvari, meni moj zasigurno jeste! Svaki dan. I svakoga dana kada započnem svoj dan, sumnjam da ću uspeti, razmišljam da ću se razboleti, govorim sebi da to što radim nije dovoljno dobro. I ne samo da imam sve te misli, već me one nekada zaista objektivno remete u mom svakodnevnom funkcionisanju. Utiču na moje postignuće, na moje samopouzdanje, na moj odnos prema sebi i prema drugim ljudima. I evo još jedne misli: “Svi ti divni drugi ljudi, blago njima, oni ne prolaze kroz to. Ti drugi ljudi, koje viđamo na ulici, u prevozu, na poslu, u liftu… tako stabilni, puni samopouzdanja, uređenih života.” Ipak, imajući priliku da svakodnevno slušam ljude i njihove intimne priče, njihova iskustva, uviđam za sve ove godine da ne postoje ti drugi ljudi, sasvim stabilni, koji ne prolaze kroz sve to.

I onda, sasvim prirodno nameće se pitanje, ako pak ne postoje ljudi koji sa tim nemaju iskustvo, da li je onda to ipak sve sasvim normalno i prirodno? Da, svako to prevazilazi ili nosi na svoj način, obrađuje, brani se, izbegava, kamuflira, zataškava… ali tu su, ne? Tu su svaki dan. I katkad se zaglavimo. Ali zašto onda davno preporučeni recept ,,Nemoj misliti o tome” ili ,,Misli samo pozitivno” ne radi? Jednostavno je, misli nisu pod voljnom kontrolom. Nikakva komanda ili zahtev, ili jaka želja ne može ovo promeniti. Nikakva ,,stop” tehnika nas neće dugoročno osloboditi takvih misaonih procesa. Da, možemo usmeriti pažnju na nešto drugo, možemo razvijati razne strategije da ih se oslobodimo. Ali na kraju, eto ih opet. Tu su i idemo… sve ispočetka.

Dakle, ako se vratimo na pretpostavku da su sve to normalni i prirodni psihološki procesi normalnog uma, pre ili kasnije, ti normalni procesi našeg normalnog uma će nas neminovno voditi u patnju. Već misleći ružno o nečemu što se dogodilo ili o nečemu ružnom što bi se moglo dogoditi, za nas predstavlja neku vrstu patnje. Misleći o svemu tome, mi to oživljavamo, opisujemo, nalazimo adekvatne pojmove i koristimo jezik da stvari nazovemo pravim imenom i za nas to odjednom postaje realnost. Više nije važno šta je zbilja, važno je ono što mi doživljavamo, šta osećamo misleći o svemu tome.

Koristeći upravo jezik kao kompleksan sistem simbola koji uključuje reči, slike, zvuke, i sve gestove i facijalne ekspresije mi opstajemo, u mogućnosti smo da komuniciramo sa drugim ljudima, radimo i živimo. Govorimo, pišemo, slikamo, pevamo. Sa druge strane, isti taj jezik omogućava sve one kompleksne kognitivne procese, koji uključuju to da se bavimo sobom i svojim sadržajima: da mislimo, zamišljamo, sanjarimo, planiramo, analiziramo, poredimo, evaluiramo, brinemo… Jednom rečju, sve je to naš um.

Da li se i vama nekako logično nameće pitanje, da li je onda naš um nama prijatelj ili neprijatelj? Ako ga već koristimo kao sredstvo da ostvarimo različita postignuća u životu, da živimo kvalitetan život, družimo se, radimo, kako sa druge strane isti taj um ume toliko da nas optereti i naprotiv naruši kvalitet života?

Sa jedne strane, jezik kojim se služimo nam pomaže da osmislimo i planiramo svoj život, da se snalazimo i preživljavamo, stičemo i delimo saznanja, učimo iz iskustava, zamišljamo stvari koje nisu realne, komuniciramo sa drugima koji su tu ili nisu, učimo od drugih. Sa druge strane, jezik takođe koristimo da bismo lagali, manipulisali, prevarili, klevetali, podsticali mržnju, predrasude i nasilje, ili da bismo se bavili bolnim životnim događajima iz prošlosti, da bismo se zastrašili zamišljanjem neprijatnih događaja u budućnosti, da bismo poredili, sudili, kritikovali, osuđivali sebe ili druge.

S obzirom da nam jezik, odnosno um, istovremeno i olakšava i otežava život, on nam nije niti prijatelj, niti neprijatelj. Naš um je ustvari kao mač sa dve oštrice! Može nam biti dakako vrlo koristan, ali ukoliko ne naučimo da baratamo njim na odgovarajući način, može nas povrediti i odvesti u patnju.

Um je zapravo instrument koji nam omogućava da razrešavamo problemske situacije. Suština je da ta sama reč “problem” sugeriše nešto neželjeno, nešto što treba popraviti ili razrešiti. Nešto što treba izbeći, nečega čega se treba osloboditi! U našem fizičkom svetu koji nas okružuje takva se strategija obično pokaže vrlo uspešnom! Praktičan problem – smisli rešenje – otarasi ga se! Tu um radi svoj posao, vrlo dobro. S obzirom da ga radi tako dobro razrešavajući probleme u materijalnom svetu, logično je da verujemo da ta ista strategija može da pali i kada je u pitanju naš unutrašnji svet? Nije li to logično i prirodno? Možda je i logično i normalno i prirodno, ali kada je u pitanju naš unutrašnji svet, svet misli, emocija, sećanja, senzacija i potreba – strategija kojom pokušavamo da se otarasimo svih tih nelagodnih i neprijatnih događaja, jednostavno – NE RADI! Nekada možemo imati doživljaj da smo se nečega rešili i oslobodili, međutim, ubrzo počinjemo uviđati da je to sve kratkog daha. Tada obično, kako vreme odmiče, završimo pateći još više i još snažnije.

Korisnija strategija koju bismo mogli primeniti za sve te nekontrolabilne unutrašnje događaje koji za nas predstavljaju problem (a čim su neprijatni ocenjujemo ih kao problematične), jeste prihvatanje svih tih događaja, kao potpuno prirodnih i normalnih, koji se odvijaju i postoje u svakome od nas.

Dakle, šta su, u stvari, misli?

Misli su jedna vrsta tih unutrašnjih događaja, uvek prisutna, samo obična gomila reči ili slika u našim glavama! Kada se vezujemo za njih, pridajemo im značaj, postaje problematičan upravo sadržaj samih misli. Ali zašto bismo se uopšte bavili sadržajem? Zašto bismo njih evaluirali i procenjivali? Karakterisali ih kao lepe, ružne, prijatne i neprijatne ili još gore pogrešne ili ispravne, odnosno dozvoljene i zabranjene (ko je zapravo taj koji to meri i koji to kaže)? Kada imamo uverenje da su neke misli zabranjene jer su grozne i strašne, a već smo rekli da nemamo kontrolu nad tim, kako se posledično možemo osećati? Verovatno ćemo biti besni na sebe ili uplašeni i tužni. Kako god, sasvim je sigurno da ne možemo biti mirni.

Dakle, pravo pitanje nije – da li je misao pogrešna ili ispravna. Pravo pitanje je – da li je misao za nas korisna ili nije?

Misli nam se mogu činiti kao:

Misli zapravo:

★ apsolutno istinite
★ komande koje moramo poslušati ili pravila koja moramo slediti
★ pretnje kojih se moramo osloboditi što pre
★ nešto što se dešava sada i ovde bez obzira da li su to sadržaji koji su vezani za prošlost ili budućnost
★ nešto strašno važno što zahteva svu našu pažnju
★ nešto za šta ćemo se grčevito držati čak i ako značajno pogoršava naš život!
★ mogu i ne moraju biti istinite,
★ sigurno nisu naredbe koje moramo slušati ili pravila koja moramo slediti,
★ sasvim sigurno ni na koji način nisu pretnja po nas,
★ nisu nešto što se dešava u fizičkom svetu, već samo gomila reči i slika u glavama,
★ mogu i ne moraju biti važne – imamo izbor da odlučimo koliko ćemo im značaja pridati,
★ mogu da se pojavljuju i nestaju u svom ritmu bez ikakve potrebe da ih mi sami zadržavamo ili teramo.

Dakle, imajući sve ovo u vidu, već u nekoj od narednih situacija, kada zateknete sebe kako se bavite svojim unutrašnjim sadržajima, svojim mislima, pokušavate bezuspešno da ih kontrolišete ili oterate, setite se da je da je sve to sasvim prirodno, da su naši misaoni procesi nekontrolabilni, da svaki naš unutrašnji događaj ima svoj početak, tok i kraj. Sasvim je dovoljno da budete voljni da ih pustite da se pojave i da budu tu… vi ih za to vreme samo posmatrajte, potom se odlučite da radite nešto što je za vas vredno i važno. Pustite mozak da vrti svoje, da vam šalje poruku kako nećete uspeti ili kako ste ovakvi ili onakvi. Zamislite ga kao jednog dosadnog drugara koji je stalno uz vas i koji vas kritikuje i priča ružne priče.

Za sve to vreme imajte na umu da ste sasvim bezbedni. Jednostavno ga registrujte i prepustite se onome što se dešava u sada i ovde, i prigrlite taj trenutak! I pokušajte da ne budete strogi prema sebi, ovo vam zasigurno neće poći odmah za rukom. Uživanje će doći kasnije, jer je ovo veština koja se stiče.

I privodeći ovaj tekst kraju, posmatram svoje misli… možda da sačekam još malo, možda će biti bolji kasnije, čini mi se da sam ranije pisala bolje. Šta ako ljudi kažu da je beskorisno ovo što su čitali, izgubili svoje vreme čitajući ovo… Šta će reći kolege, pogotovo starije i iskusnije… Šta će reći bilo ko… I baš tako u praksi, ako pođem za svojim mislima, ovaj tekst će ostati u mom računaru, tako je sigurnije. Ali ako pođem za svojim vrednostima, ovaj tekst će možda pročitati jedan ili jedna od vas kome će biti koristan. Meni je to sasvim dovoljno.

izvor: Psihoverzum

foto: pixabay

CATEGORIES
Share This